16:48 17 Novembar 2018
Slušajte Sputnik
    Crna Gora - Šantić, Zmaj i Bećković

    U čitankama u Crnoj Gori umesto Zmaja, Šantića i Matije — Tuna, Pandžo i Rahmani

    CC0 / Balkan Photos
    Analize i mišljenja
    Preuzmite kraći link
    Nebojša Popović
    4173

    Lektire i udžbenici u Crnoj Gori temeljno su reformisani. Bez Svetog Save, Desanke Maksimović, Alekse Šantića, Jovana Jovanovića Zmaja, Branka Radičevića nekada je bilo nezamisliv svaki nastavni plan i program. Danas je u Crnoj Gori sve drugačije, pa su umjesto srpskih velikana priliku dobile neke nove književne „veličine“.

    Iako se đaci u Crnoj Gori kroz obrazovni sistem i udžbenike istorije sve više sreću sa brojnim falsifikatima poput onih da su npr. Stefan Nemanja i Sveti Sava ognjem i mačem Crnogorce preveli iz katoličanstva u pravoslavlje, ili, recimo, da je po nagovoru Nikole Pašića francuska vlada zabranila povratak kralju Nikoli u Crnu Goru, te da je srpska vojska 1918. okupirala Crnu Goru, najveći rezovi napravljeni su ipak u oblasti maternjeg jezika i književnosti.

    U skladu sa novom državnom ideologijom u crnogorskom školstvu, nepoželjno je sve što ima veze sa Kosovom i kosovskim mitom, pa su čitavi ciklusi epske narodne poezije od pretkosovskog ciklusa pa nadalje izbačeni. Džabe se i jedan Gete divio srpskoj narodnoj poeziji, kreatorima crnogorskih školskih programa to ništa ne znači, pa u udžbenicima za djecu više nema mjesta ni za „Hasanaginicu“ ni za Filipa Višnjića…

    Nestali su bez objašnjenja i Milovan Glišić, Stevan Sremac, Jovan Skerlić, Milutin Bojić, Oskar Davičo, Antonije Isaković, Aleksandar Tišma, Matija Bećković, Ljubomir Simović, Milorad Pavić, Dobrica Ćosić…

    Nasuprot tome, crnogorske vlasti forsiraju neku novu plejadu književnika i pisaca čija su imena mahom nepoznata široj javnosti. Tako se u crnogorskim čitankama od prvog osnovne do četvrtog gimnazije danas nalaze imena poput: Sunčana Škrinjarić, Kemal Coco, Šimo Ešić, Vojislav Vulanović, Branko Banjević, Dragana Kršenković, Šukrija Pandžo, Blaga Žurić, Kemal Musić, Hasnija Muratagić Tuna, Safet Hadrović, Ibrahim Hadžić, Azem Zaimović, Nazmi Rahmani, Zuvdija Hodžić, Fehim Kajević.

     

    Nisu čuli za „Krvavu bajku“…

     

    Profesor srpskog jezika Veselin Matović, autor knjige „Potiskivanje srpskog identiteta u crnogorskim udžbenicima“, objašnjava za Sputnjik da je progon srpskih pisaca iz obrazovnog sistema Crne Gore počeo još prije 15 godina.

    „Prvo je protjeran Sveti Sava kao utemeljivač srpske književnosti, srpske kulture i srpske duhovnosti. A ako nema mjesta za Svetog Savu u crnogorskom školstvu, onda nema mjesta ni za Srpsku pravoslavnu crkvu“, kaže Matović. On podsjeća da je iz crnogorskog obrazovnog programa isključeno još preko 40 srpskih znamenitih pisaca sve do Matije Bećkovića.

    „Nedavno sam razgovarao sa maturantom nikšićke gimnazije, odličnim učenikom, koji nikada recimo nije čuo za ’Stražilovo‘ Miloša Crnjanskog, za ’Plavu grobnicu‘ Bojićevu, za Desankinu ’Krvavu bajku‘, za ’Jamu‘ Ivana Gorana Kovačića…“, navodi Matović.

    Prema riječima našeg sagovornika, takođe su isključeni i svi „sadržaji vezani za istoriju i kulturu srpskog naroda koji se ne uklapaju u koncepciju takozvane nove ili montenegrinske Crne Gore“, dok je ono što je ostalo, „ili falsifikovano ili izmanipulisano“. 

    Matović skreće pažnju i na novi tretman Njegoša u obrazovnom sistemu Crne Gore, napominjući da se uvijek mora imati na umu da su „tri ključne tačke u našoj kulturi i kulturnoj istoriji — Sveti Sava, Vuk Karadžić i Njegoš“.

    „Upravo te tri tačke jesu mete na koje se okomio crnogorski režim, pa su Svetoga Savu potpuno isključili, Vuka Karadžića izveli na optuženičku klupu, tvrdeći između ostalog da je on čak ukrao Crnogorcima jezik, pa ga ponio u Srbiju i Srbima napravio književni jezik. Njegoša kao najveću smetnju njihovoj koncepciji naravno nisu mogli da isključe, ali su ga stavili u Prokrustovu postelju tako što su ga sasjekli i što su iz udžbenika isključili sve ono što čini njegovu istorijsku i duhovnu suštinu“, kaže Matović.

    Naš sagovornik primjećuje da u crnogorskim čitankama danas nema ni pomena o tome kome je „Gorski vijenac“ posvećen, te da nema nijednog stiha vezanog za Miloša Obilića, Kosovo, dok su uglavnom prezentovane Njegoševe pjesme koje su navodno neutralne, i „zbog kojih se navodno niko neće naljutiti“.

    „To je ’Noć skuplja vijeka‘, ili ’Pjesma o lijepoj Fatimi‘, tako da je Njegoš tamo predstavljen kao nekakav zakašnjeli romantičarski pjesnik ljubavne poezije. Dakle, njihov je cilj da Njegoša stave u muzejske vitrine, da ga niko ne čita i niko te vitrine ne otvara, a da se oni hvale njegovom veličinom“, jasan je Matović.

     

    Matija je bauk

     

    Na kraju razgovora za Sputnjik, profesor Matanović se osvrnuo i na aktuelnu zabranu Matiji Bećkoviću da uđe u Crnu Goru, za koju kaže ne predstavlja ništa novo, te da je treba tumačiti kao „znak panike koja je zahvatila crnogorski režim“.

    „Zahvatila ih je histerija otprilike kao što je zahvatila panika Smail-agu Čengića u Mažuranovićevom epu kada u strahu od Crnogoraca traži od vojvode Bauka da mu pjeva pjesmu uz gusle očekujući da će ovaj slaviti njegovo junaštvo, a on mu pjeva o Rizvan-agi koji je u trenutku svoje bahatosti i silništva spreman sve oko sebe da uništi, nabije na kolac i sasječe…“, slikovito objašnjava Matović, dodajući da je i Matija Bećković sličan tom Bauku iz priče „postao bauk za evroatlantsku i NATO Crnu Goru“.

    A ko su novi „književni velikani“ u lektiri crnogorskih đaka? Letimičan pogled na spisak njihovih imena otkriva da je viza za ulazak u čitanke ovjeravana po dva kriterijuma: prvi je očigledna politička podobnost autora, dok je druga pripadnost manjinskim narodima. Iz biografije Šime Ešića saznajemo, recimo, da je hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik za djecu, dramski pisac i novinar iz BiH, a od 2012. godine član je Društva hrvatskih književnika.

    I Šukrija Pandžo je bosanskohercegovački književnik koji je pisao i za djecu i za odrasle poeziju, prozu i dramske tekstove, a umro je 1984. u Sarajevu.

    Pesnik Vojislav Vulanović je bio član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Kao prosvjetni i bibliotečki službenik više godina je proveo u Vojvodini, a od 1976. do penzionisanja radio je kao lektor-redaktor u Skupštini Crne Gore. Blaga Žurić, koja piše poeziju i prozu za đecu i odrasle i čiji je roman „U kraljevstvu snova“ uvršten u lektiru za osnovnu školu, radi kao prosvjetni nadzornik u Zavodu za školstvo Crne Gore.

    Crnogorski prozni pisac Kemal Musić diplomirao je bankarstvo i osiguranje na Fakultetu za menadžment u Beogradu, a u opštini Bijelo Polje radio u Kancelariji za odnose sa javnošću. Sada je vršilac dužnosti direktora Javne ustanove „Ratkovićeve večeri poezije“.

    Safet Hadrović Vrbički bio je 1992. do 2002. predsjednik Udruženja pisaca Sandžaka sa sjedištem u Novom Pazaru, a njegova tragedija „Žrtva“ proglašena je knjigom godine u Sandžaku za 1994. godinu. Nazmi Rahmani je albanski pisac sa Kosova, koji je od Regionalnog udruženja pisaca sa Kosova, Crne Gore i Albanije dobio je nagradu za životno đelo „Teuta“, dok je Zuvdija Hodžić predsjednik Upravnog odbora Centra za iseljenike Crne Gore, član Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Matice crnogorske od njihovog osnivanja i generalni je sekretar Crnogorskog PEN centra. I crnogorski književnik Branko Banjević je član Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Crnogorskog PEN centra, a osim po književnom opusu i radu na ediciji „Luča, antologija crnogorske književnosti“, za koju je dobio Trinaestojulsku nagradu, u javnosti je poznat kao apologeta vlasti u Podgorici i podržavalac crnogorskog puta u NATO.

    Tagovi:
    crna Gora, Region
    Standardi zajedniceDiskusija
    Komentariši preko Facebook nalogaKomentariši preko Sputnik naloga