19:07 04 Avgust 2020
Slušajte Sputnik
    Kolumnisti
    Preuzmite kraći link
    Piše
    1582
    Pratite nas

    Amerikanci nemaju problema sa političarima tipa Mila Đukanovića. Štaviše, oni su ih i stvorili, budući da se njima upravlja bez napora. U okviru njihove diplomatije uobičajeno je da se, ovakvim povodom, konstatuje: „Znamo mi da je u pitanju bitanga, ali je NAŠA bitanga“.

    Nedavni predsjednički izbori u Crnoj Gori formalizovali su nepromjenjivost crnogorske politike na spoljnjem i unutrašnjem planu. Umjesto „Filipa Bezličnog“, na tron se, nakon petanaest godina, vratio „Milo Car“.

    Kampanja je bila kratka i bez (dotad) uobičajenog žara. Glasanje je proteklo bez ekcesa, a rezultat — pobjeda u prvom krugu, nije nikoga iznenadio. Pobjednici nisu bili preglasni u proslavi, a poraženi su stoički istrpjeli i gubitak i kritike. Čelnici Demokratskog fronta, najjače opozicione koalicije, bili su pod stalnim državnim progonom i pred brojnim sudovima. Boreći se za slobodu i dostojanstvo, oni nisu bili u stvarnoj prilici da se bave politikom i izborima. Izlaznost birača je bila realtivno mala, što je tumačeno kao još jedan dokaz posvemašnje apatije crnogorskih građana. Nezavisno od ovih izbora.

    Mediji su se pozabavili računanjem i ustanovili da novim mandatom Milo Đukanović ulazi u mali broj evropskih političara, čija će vladavina premašiti tri decenije. Zbir godina je tačan, ali mnogi ne vide da nije u pitanju jedan te isti čovjek. Postoje najmanje dva Mila Đukanovića. „Milo pređašnji“ — komunista i borac za socijalističke ideale, branitelj SFRJ, suosnivač SR Jugoslavije, čovjek koji je zdušno branio prava Srba u Hrvatskoj i BIH…

    „Milo sadašnji“ je potpuna suprotnost. Prvi je i najbogatiji među novonastalom crnogorskom bogataškom „elitom“. Voli da ga zovu „Ocem osnivačem“ suverene Crne Gore. Prisno prijateljuje sa Hašimom Tačijem, nazovi predsjednikom Kosova, koje je među prvima priznao kao nezavisnu državu. Pokazao je izuzetnu efikasnost u proganjanju i obespravljivanju Srba, kako domaćih, tako i ukupno.

    Preobražaj se desio 1996. godine. Samo što se nije od gusjenice stvorio leptir, nego je bilo obrnuto. Te su mu godine, prilikom posjete Americi, predložili da krene putem razdvajanja Srbije i Crne Gore i potpune poslušnosti Zapadu. Prvi korak je trebalo da bude njegova kritika politike Slobodana Miloševića. Komunističkim žargonom, od njega je traženo da se samokritikuje, budući da je do tada to bila i njegova politika i osnov njegove, ne male, popularnosti među Crnogorcima.

    Milo je, kao častan čovjek odbio ponižavajuću ponudu. Onda je napušten teren diplomatije. Sa druge strane je otvoren dosije o švercu cigareta i obećana mu je međunarodna potjernica i suđenje. Iako je bio častan, Milo nije bio previše jak čovjek. Popustio je i prihvatio da ga stave u čauru iz koje će se izleći „sadašnji Milo“. Na njihovo mjesto su, odmah, uskočili dojučerašnji oponenti, čime se crnogorska politička scena postavila naglavačke. Tumbanje se nije smirilo ni nakon dvije decenije.

    Na prvim predsjedničkim izborima Milo je izgubio u prvom krugu glasanja. Izgubio je i u drugom, ali Medlin Olbrajt, tadašnji američki državni sekretar, šest sati prije završetka glasanja, pozdravila je njegovu pobjedu. Tada su pobjeđivali samo oni za koje Amerika kaže da jesu. Između nepravde i bombi, Crnogorci su pametno izabrali ovo prvo.

    Miroslav Lazanski
    © Sputnik / Radoje Pantović

    Crna Gora je dobila novog predsjednika i izgubila pravo ada vodi svoju politiku. Pljačkaška privatizacija je predstavljana kao zbir zapadnih vrijednosti. Usluge krupnom kapitalu su tumačene kao prirodna neminovnost, a vapijuće siromaštvo većine, kao usputna tegoba. Sâm narod je tretiran kao nezreo i nespreman za prelazak na zapadni sistem vrijednosti. Stoga on i nije imao pravo da bude pitan da li hoće u NATO ili šta misli o Kosovu.

    Amerikanci nemaju problema sa političarima tipa Mila Đukanovića. Štaviše, oni su ih i stvorili, budući da se njima upravlja bez napora. U okviru njihove diplomatije je uobičajeno da se, ovakvim povodom, konstatuje: „Znamo mi da je u pitanju bitanga, ali je NAŠA bitanga“.

    Svijet politike, ipak, vrvi od ljudi čiji moralni nazori dozvoljavaju da ih neko spolja tretira kao krpu. Nelagodu uvijek mogu nadoknaditi osionim ponašanjem prema svojim podanicima.

    No, bez obzira koliko dugo bili na vlasti, istorija ih ne pamti. Zlo i štetno činjenje prema svom narodu i državi znaju da se dese, ali se brzo i zaborave. Pamte se samo oni koji grade državu i čuvaju narodnu slogu. Samo oni koji zbore „iz glave cijela naroda“, kako nas je Njegoš odavno naučio.

     

    Tagovi:
    Momir Bulatović, Milo Đukanović
    Standardi zajedniceDiskusija
    Komentariši preko Sputnik nalogaKomentariši preko Facebook naloga