08:58 19 Novembar 2018
Slušajte Sputnik
    Momir Bulatović - Bez distance

    Referendum pokazao: Makedonija neće ući u NATO iako su joj nuđene pare

    © Sputnik / Aleksandar Milačić
    Kolumnisti
    Preuzmite kraći link
    Momir Bulatović
    2891

    Nedavni referendum u Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji donio je pregršt novih dilema i političkih zagonetki toj mladoj državi koja kuburi sa brojnim problemima. Ipak, jednu je stvar riješio van svake razumne sumnje — Makedonci neće svojom slobodnom voljom u NATO.

    Ostalo je, dakle, mnogo pitanja na koja će se čuti sasvim različiti odgovori, počevši od onog kako se zapravo ova država zove. Ipak, intelektualno su najzabavnija objašnjenja iz EU i, naravno, NATO-a, prema kojima je referendum uspio (iako je sasvim propao), te da su oni koji su na njemu glasali (iskazujući nepobitnu manjinu) pretvorili sebe u devedesetoprocentnu većinu.

    Ponekad je korisno biti ciljano glup, pa dati takva tumačenja, ne bi li se izbjegla druga, mnogo nezgodnija pitanja. Zašto, naime, uplašeni i (izgledalo je) naivni građani BJR Makedonije nisu poslušali nalog Angele Merkel — simbola EU šargarepe iz referendumskog pitanja? Ili, što je za njih još strašnije, zašto nisu povjerovali generalnom sekretaru NATO-a Jensu Stoltenbergu, koji ih je udostojio posjete, donoseći pregršt lijepih obećanja?

    Sekretar NATO-a je, agitujući da dobije još jednu državu-članicu, upotrijebio primjer Crne Gore koja se Alijansi pridružila prije godinu dana (prećutkujući da je to bilo nasilno i suprotno volji građana koji nisu imali pravo na referendum) i da su, stoga, „direktne strane investicije u toj državi udvostručene“. Budući da je to izrekao dva puta, ne ostaje mogućnost da je u pitanju bila greška. Poruka je bila nedvosmislena: dođite kod nas, isplati se, biće para i poslova.

    To je bila toliko velika laž da je morala da reaguje i Crna Gora, saopštenjem svoje Centralne banke, dokazujući konkretnim podacima da je istina na suprotnoj strani. Naravno, odavno smo navikli da visoki činovnici NATO-a lažu, ali ranije su se barem trudili kako bi ih teže uhvatili u tom poslu. Za brigu je što to trenutno rade rutinski i bez imalo svjesti da njihovi navodi mogu biti provjereni, a autoritet dodatno srozan.

    Čini se, ipak, korisnijim razotkriti još jedan savremeni mit — vjerovanje da direktne strane investicije donose ekonomski boljitak državi domaćinu.

    Slavlje protivnika referenduma u Skoplju
    © AP Photo / Thanassis Stavrakis

    Visina stranih direktnih investicija (SDI) koje uđu u neku privredu za godinu dana predstavlja važan pokazatelj uspješnosti njene vlade. Taj indeks ulazi u osnovne podatke kojima se neka nacionalna ekonomija obraća svjetskoj poslovnoj javnosti. Konstrukciona greška tog pokazatelja je tolika da njegova upotreba predstavlja iskrivljavanje ekonomske stvarnosti. Razlog tome je što se ne uzima u obzir prirodni ciklus investicija, kao i njihova osnovna namjena.

    Pozitivni ekonomski efekti za zemlju primaoca SDI nastaju tek kao sekundarni. Primarni cilj je uvećanje profita investitora. Prilikom donošenja investicione odluke, odnosno kroz pregovore sa državom domaćinom o povoljnostima koje se nude, trebalo bi da se utvrde visina očekivane profitne stope i vrijeme vraćanja uloženog kapitala. To znači da neposredno nakon priliva stranog kapitala mora da dođe do njegovog odliva.

    Suštinski motiv investiranja u stranu privredu jeste repatrijacija profita. Stoga je sasvim jasno da neto odliv kapitala, po svakoj investicionoj stavci, mora biti veći nego neto priliv. Što je neka privreda nerazvijenija i što su joj potrebnije direktne strane investicije, povoljnosti koje ona nudi ne bi li ih privukla, (uključujući i velike iznose nepovratnih subvencija za „otvaranje novih radnih mjesta“) utiču na visinu stope povraćaja uloženog kapitala. Naravno i na visinu profitne stope.

    U pitanju je, dakle, jedinstven finansijski tok. U cjelini on pokazuje prave motive i novčane efekte stranih direktnih investicija. Računovodstveno se on ipak može razdvojiti, što se uvijek i radi. Na jednoj strani je iznos SDI koji se ističe i lijepo figurira u međunarodnoj komunikaciji.

    Odlivi se zapažaju kroz bilans plaćanja prema inostranstvu. Ali oni su tu zagubljeni među svim ostalim pozicijama i rijetko izazivaju posebnu pažnju. Kako su ti bilansi plaćanja kod nerazvijenih privreda po pravilu negativni, oni se uzimaju kao dokaz potrebe za još većom otvorenošću za prijem SDI (kao sredstva za prevazilaženje zastoja u razvoju). Novi ciklus je spreman da bude započet. Priča o neto odlivima se ne spominje. A i zašto bi? Njom bi se samo otvorila rasprava koja bi, konačno, morala da ospori ulogu stranih direktnih investicija u razvoju nacionalne privrede.

    Ali ono što statistika uspije da sakrije, život, odnosno svakodnevna ekonomija, neumitno razotkrije. U predugom procesu ekonomske tranzicije, običan se čovjek u našem regionu odavno uvjerio da obećanja o boljem životu koji će biti ostvaren zahvaljujući stranim investitorima predstavljaju onu narodnu: „Ne lipši magarče do zelene trave!“

    Možda i zbog toga Makedonci nisu povjerovali generalnom sekretaru NATO-a?

    Tagovi:
    Makedonija
    Standardi zajedniceDiskusija
    Komentariši preko Facebook nalogaKomentariši preko Sputnik naloga