21:56 16 Decembar 2018
Slušajte Sputnik
    Momir Bulatović - Bez distance

    Hoće li Amerika i Kina krenuti putem razuma ili...

    © Sputnik / Aleksandar Milačić
    Kolumnisti
    Preuzmite kraći link
    Momir Bulatović
    0 391

    Samit G 20 u Argentini završen je jednim krupnim rezultatom. Izbjegnut je nastavak trgovinskog rata Amerike i Kine. Srećom po svjetsku ekonomiju. Američku posebno.

    Nedavno završeni samit G 20, grupe najrazvijenijih svjetskih ekonomija u Argentini, obilježili su uobičajeni detalji: izjave (još više govor tijela) njegovih najmoćnijih učesnika, susreti kojih je bilo ili koji su bili izbjegnuti i veoma mršava završna deklaracija.

    Zagovornici nastavka neoliberalne globalizacije lamentirali su nad zaključcima ovog skupa, koji je u donedavnoj prošlosti određivao buduće ekonomske tokove, a time uticao i na sudbine milijardi stanovnika planete.

    Neki mediji glavnog toka su čak izrazili sumnju da bi ovo mogao biti posljednji skup ovakve vrste. Ili makar posljednji po dosadašnjem rasporedu moći njegovih učesnika. To su, naravno, iskoristili kao povod da javnost zaplaše novim mračnim prognozama predstojećeg privrednog i finansijskog kolapsa.

    U centru pažnje je ipak ostao susret i dogovor predsjednika Amerike i Kine, kojim je izbjegnut nastavak započetog ekonomskog rata, ili je makar odložen za nekoliko mjeseci. Brojni ekonomski analitičari su računali ko koliko gubi u scenariju nastavka sukoba i prognozirali su pobjednika. Većina se slaže da bi to nesumnjivo bila Kina, a brojevi kojima su potkrepljivali svoje prognoze pokazuju da su one utemeljene u realnosti.

    Američki predsjednik Donald Tramp, uprkos svojoj retoričkoj čvrstini, pokazao je spremnost na značajne ustupke u odnosu na najavljenu tvrdu pregovaračku poziciju. To su neki protumačili kao znak slabosti američke strane.

    S druge strane Si Đinping, predsjednik Kine, nije nastupao sa pozicija onoga koji može da izgubi manje, pa u pregovorima zastupa tvrđe stavove. I kada je mogao da računa da ga neko trgovinsko ograničenje ne bi koštalo previše, a da bi druga strana zasigurno pretrpjela značajniju štetu, pristajao je na (trenutne) ustupke.

    Trgovinski ratovi su vrsta sukoba između država u kojima nema pobjednika. U njima svi gube, istina, jedni više, a drugi manje, pa se zbog toga (ali uvijek uslovno) jedna strana može proglasiti pobjedničkom, a druga poraženom.

    Međutim, uvijek je ukupna količina pretrpljene štete veća od trenutnog ponosa zbog ostvarenog „trijumfa“. Stoga bi razumna politika morala uložiti sve napore da do njih ne dolazi. Oni bi morali biti izbjegnuti jer prečesto svojim tokom zaprijete da prerastu u mnogo opasniju, oružanu fazu sukoba.

    Drugi, takođe važan argument protiv trgovinskih ratova svjetskih ekonomskih džinova, sastoji se u činjenici da su ih ukupni razvoj svjetske ekonomije i složeno umreženi proizvodno-tehnološki i informacioni sistemi učinili nemogućim i besmislenim.

    Danas je postalo gotovo nemoguće ustanoviti udio neke nacionalne ekonomije u konkretnom proizvodu ili usluzi, kao i pratiti tok roba preko trećih zemalja koje bi se rado pojavile u ulozi posrednika i, za odgovarajući procenat sopstvene zarade, „zbunile“ carinske organe država u trgovinskom ratu. Ulogu savremenih multinacionalnih korporacija ne treba ni pominjati.

    Odnos Kine i Amerike je odnos složene međuzavisnosti. U posljednjim decenijama njihova saradnja je dostigla kolosalne razmjere. I u društvenim naukama se koristi izraz iz biologije — mutualizam, koji označava interakciju između jedinki različite vrste kojom svaka povećava svoju adaptabilnu sposobnost. To je odnos u kojem obije strane imaju korist.

    Razmjena novih tehnologija i trka u inovacijama je jedna od najvidljivijih posljedica ove saradnje. Amerikanci uživaju u kvalitetnim i jeftinim robama proizvedenim u Kini, a Kinezi izgrađuju napredno i moderno društvo i na bazi tehnologija stvorenih u Americi.

    Istina, odnos snaga se u međuvremenu bitno mijenjao u korist Kine, što je Amerika (u svim svojim administracijama) prihvatala sa sve manje entuzijazma.

    Valja se nadati da je reakcija sadašnjeg predsjednika Donalda Trampa sa najavom sukoba, ali i pokazanom spremnošću za dijalog, na donjoj granici dosadašnjih nesporazuma.

    Ako Amerika i Kina nastave putem saradnje, uz prevazilaženje svih postojećih izazova, od toga bi sav svijet nastavio da crpi korist. U suprotnom, šteta ne bi bila raspoređena samo između ove dvije strane.

    Zato, valja se nadati pobjedi razuma i mira…

    Tagovi:
    Amerika, Kina, sukob, Srbija
    Standardi zajedniceDiskusija
    Komentariši preko Facebook nalogaKomentariši preko Sputnik naloga