03:47 18 Jul 2019
Slušajte Sputnik
    Momir BulatovićRuski padobranci u Prištini 1999 godine.

    Iz prve ruke: Ruski bataljon zaposjeo aerodrom u Prištini

    © Sputnik / Dejan Simić
    1 / 2
    Kolumnisti
    Preuzmite kraći link
    Momir Bulatović
    31311

    Ruski bataljon iz sastava mirovnih snaga UN u Bosni i Hercegovini, zaposjedanjem prištinskog aerodroma po okončanju NATO agresije na SRJ, dokazao je da je Rusija uvijek globalna sila, čak i kada je trenutno bila urušena ekonomski i politički.

    Film „Balkanska međa“ puni bioskopske sale u Rusiji, Srbiji i državama našeg regiona. Zahvaljujući producentskom pristupu koji nalikuje na holivudski, kao i snažnoj distribuciji, realno je očekivati da će ga pogledati rekordan broj gledalaca. Naročito onih koji su tek bili rođeni u vremenu kada se odigrao stvarni povod koji taj ruski film, u režiji Andreja Volgina, prikazuje kroz slobodnu umjetničku viziju.

    U toj ratnoj drami unutar autorove slobode, ipak, postoje nesumnjive istorijske činjenice.

    Činjenica je da je motorizovani bataljon ruske armije zaposjeo aerodrom Slatinu u Prištini i da je to duboko povrijedilo NATO komandu. NATO je bombardovao SR Jugoslaviju, ubijao civile, razarao infrastrukturu, trovao zemlju, vodu i hranu… ali i doživio konačno poniženje u susretu sa jedinicama Vojske Jugoslavije, koje su, neporažene i u besprekornom vojničkom poretku, napuštale južnu srpsku pokrajinu, prepuštajući staranje o bezbjednosti stanovništva Ujedinjenima nacijama, na osnovu Rezolucije 1244, jednoglasno donijete u Savjetu bezbjednosti.

    Naredne istorijske činjenice su u tome da su pripadnici NATO bezdušne ubice, da su vođe tzv. „oslobodilačke vojske Kosova“ teroristi i kidnaperi, da Srbi vole Ruse i da su pred njihova vozila svuda, ne samo u Prištini, bacali cvijeće, kao i da Rusi vole Srbe i pomažu im u svakoj prilici…

    Činjenice sasvim dovoljne da taj film pogleda svako ko sa pijetetom obilježava i ovu, dvadesetu po redu, godišnjicu zločinačke NATO agresije na SR Jugoslaviju.

    Ali, nezavisno od filma, zainteresovanoj javnosti još nije konačno jasno kako je i zbog čega došlo do događaja zbog koga, kažu, umalo nije izbio Treći svjetski rat.

    Prisjećajući se tog vremena čujemo da su ondašnji dopisnici zapadnih medija u panici gledali oklopne transportere sa ruskom trobojkom, pitajući se da li da bježe ili da izvještavaju.

    Glavnokomandujući NATO snaga, američki general Vesli Klark, saznavši da su Rusi na aerodromu Slatini, naredio je svom potčinjenom, britanskom generalu Majklu Džeksonu da puca i otjera ih, na šta je ovaj uzvratio: „Nisam lud da izazovem Treći svjetski rat“.

    Tim povodom brojni eksperti su razmjenili argumente o tome ko je naredio tu rusku vojnu akciju i kakav je bio njen politički i vojni značaj.

    Slijedi podsjećanje iz prve ruke.

    Naredbu za pokret ruskog bataljona je donio onaj koji to jedino može — ruski državni i vojni vrh. Učinjeno je to na izričitu molbu Slobodana Miloševića, predsjednika SRJ.

    Ruskom bataljonu je pružena sva moguća logistička podrška. Policija je čistila put pred njima, gorivo su tankovali na usputnim pumpama (besplatno), a narod ih je častio hranom i pićem.

    Vojska Jugoslavije je dala pune garancije da će biti rame uz rame sa ruskom jedinicom. Naime, ona je usljed svoje malobrojnosti i brzine i dužine pokreta, bila ranjiva u trenutku preuzimanja aerodroma. Kako su bile očekivane nepromišljene reakcije NATO jastrebova, u slučaju da joj je zaprijetila realna opasnost, Vojska Jugoslavije bi nastavila da ratuje protiv NATO-a i zaštitila bi ruski bataljon.

    Taj potez je imao nesumnjivi politički značaj, ali mora se naglasiti i njegov ogromni vojnički uticaj. Griješe oni analitičari koji ističu da je to bilo bez posebnog vojnog značaja, jer je, upravo sa vojničke tačke gledišta, ta odluka bila donesena i uspješno sprovedena. Da ruski bataljon nije zaposjeo aerodrom,  NATO bi transportnom avijacijom odmah prebacio svoje mehanizovane oklopne snage i ugrozio povlačenje jedinica Vojske Jugoslavije sa Kosova i Metohije.

    U toj činjenici leži osnovni razlog za naizgled sumanutu komandu generala Klarka da se puca na Ruse, jer ruski bataljon je onemogućio NATO plan za uništenje Vojske Jugoslavije. Vojske koju NATO nije pobijedio, a koja ga je, ponovimo to milion puta, ponizila kao vojničku silu najveću od kada je svijeta i vijeka.

    Kada se Vojska Jugoslavije uspješno povukla, prestala je potreba da ruski vojnici čuvaju aerodrom, pa su bili povučeni kao i nakon svakog drugog uspješno obavljenog vojničkog zadatka.

    Tokom NATO agresije, Rusija je na više načina pružala pomoć. I to ne samo riječima i diplomatijom, ali neka to ostane tajna. Nikad se ne zna šta bi NATO mogao ubuduće naumiti. Možda planira neko novo „milosrđe“, pa ove tajne mogu biti korisne u takvoj, ne daj Bože, situaciji.

    Dovoljno je da oni koji profesionalno brinu o miru i bezbjednosti zemlje znaju šta je bilo u pitanju. Ostali neka vjeruju na riječ. To ne bi trebalo da bude teško, barem ne onima koji znaju da su Srbi i Rusi braća po svemu, pa i po oružju.

    Tagovi:
    Momir Bulatović, Srbija
    Standardi zajedniceDiskusija
    Komentariši preko Facebook nalogaKomentariši preko Sputnik naloga