14:00 20 Jun 2019
Slušajte Sputnik
    Milo Đukanović

    Srbi su žrtve Milovog rasizma

    © AFP 2019 / SAVO PRELEVIC
    Intervjui
    Preuzmite kraći link
    Nebojša Popović
    4513

    Đukanovićeva „nova“ Crna Gora je danas zemlja koja je udaljena od svoje tradicionalne istorijske ose, tvrdi Vladimir Božović, univerzitetski profesor i predsjednik UO Matice srpske u Crnoj Gori.

    On je u intervjuu za Sputnjik istakao da je najblaži opis položaja Srba u Crnoj Gori danas „diskriminacija“ sa elementima rasizma, o čemu svjedoči i Đukanovićeva izjava od prije nekoliko godina kada je na pitanje o malom učešću Srba u državnoj administraciji odgovorio da to nije pitanje diskriminacije već „pitanje kompetencija“.

    Crna Gora je već duže vrijeme u dubokoj političkoj i društvenoj krizi, a reklo bi se da će dogovorena vlada DPS sa manjinskim strankama samo još dodatno pogoršati situaciju u zemlji. Šta je po Vašem mišljenju glavni uzrok takvog stanja, i ima li Crna Gora snage da sama pronađe izlaz iz aktuelne situacije?

    Vladimir Božović
    © Sputnik / Nebojša Popović
    Vladimir Božović

    — Uzroci su veoma duboki. Odavno je pojam „Crna Gora“ izgubio svoj originalni i romantično-istorijski sadržaj. Taj naziv se danas, nažalost, koristi za pokrivanje i prikrivanje feudalnog posjeda i mafijaške organizacije na čijem čelu se pogubno dugo nalazi Milo Đukanović. Sticajem nesrećnih istorijskih okolnosti, Đukanović je početkom devedesetih dograbio državne pečate. Zloupotrebljavajući tu poziciju, u pohlepnom i rasipničkom maniru, on je razorio sve one vrijednosti, materijalne i nematerijalne, koje su plemenitim pregalaštvom, neizmjernom hrabrošću i sviješću o slobodi stvarale generacije. Ogroman dio materijalnih vrijednosti je „preselio“ u sefove svoje uže i one nešto šire, „tranzicione“ porodice. Uporedo sa tim, rasturen je tradicionalni duhovno-moralni kod Crne Gore.

    Na kraju svoje vlasti, Đukanović ostavlja potpuno razorenu zemlju. U pejzažima našeg vremena dominiraju umorni, bolesni, depresivni ljudi. Bestraga se izgubilo požrtvovanje za bližnjeg, za zajednicu. U sunđerasta srca obezdušenog potomstva se uselila samoživost i bezobzirnost… Rasprodata zemlja osuđena je da moli za svoju osnovnu egzistenciju.

    Danas, poslije skoro tri decenije vlasti Mila Đukanovića, imamo dramatično podijeljeno društvo, iako smo zatrpani mantrom o međunacionalnom i međuvjerskom skladu. Podjele su opasno duboke. Na Balkanu, inače, vrlo brzo stasava korov iracionalnih podjela koje je gotovo nemoguće iskorijeniti. Jedan od najpogubnijih rezultata Đukanovićeve vladavine je to što je on, zarad ličnog, šibicarskog političkog interesa, a uz pomoć nekih istorijski vrlo zainteresovanih adresa, uselio sjeme teške podjele unutar pravoslavne većine u Crnoj Gori. Danas već rastu generacije djece sa čvrstim uvjerenjem da ih „nešto“ jasno razlikuje od njihovih vršnjaka sličnih ili čak istih prezimena, iste vjere i porijekla. To „nešto“ je Đukanovićev režim punio različitim falsifikatima, a valjao kroz banalnost političke svakodnevice. Kao rezultat toga, imamo već očvrsle i nabubrene zidove podjela.

    Ne vjerujem da se Crna Gora sopstvenom snagom može vratiti u normalan i dostojanstven život. Za to nam je, sem „talika crnogorskog“, ipak potrebna Božja pomoć ili neka radikalnija geopolitička preraspodjela. Za ovo drugo, nakon predsjedničkih izbora u SAD, već imamo neku nadu.

    U kojoj mjeri je, po Vašem mišljenju, prisutan uticaj stranog faktora na trenutna dešavanja u zemlji?

    — U zemlji u kojoj, na primjer, američka ambasada otvoreno bez ikakvog skrivanja učestvuje u dizajniranju zakonskih rješenja, zbilja je nemoguće govoriti o „uticaju“ stranog faktora. Radi se o protektoratu najnižeg nivoa. Nažalost, sve što se dešava danas u Crnoj Gori je usko skopčano sa životnim kalkulacijama i strahovima Mila Đukanovića. Sredinom devedesetih, sa instinktom lokalnog narko-dilera, Đukanović je ukapirao ko je najjači igrač na globalnoj sceni. Zato se naprasno prestrojio, izvukao ispod kišobrana Slobodana Miloševića i sakrio ispod dugih cijevi Šeste flote. Otud je počeo „emancipatorsku“ borbu za „novu“ Crnu Goru, udaljenu od njene tradicionalne istorijske ose. Kad god bi Đukanović nakratko iskakao van američkog radara, kao u referendumskom periodu bliskosti sa nekim ruskim tajkunima, stizalo bi hitno „upozorenje“ iz Barija i drugih centara gdje su još uvijek u fiokama složene ozbiljne optužnice. I to bi bilo dovoljno za njegovo vraćanje u orbitu. Kao i svih prethodnih godina, on je i danas samo otužna marioneta, koja na kraju svoje političe karijere iščekuje milost američkih šefova.

    Šta mislite, kakav će biti dalji rasplet crnogorske drame, i kakav bi trebalo da bude odgovor opozicije?

    — Najprije, odgovor opozicije na krađu i nasilje koje se proteglo tokom izborne kampanje, a vidimo i u ovom postizbornom periodu, mora da bude stvarno, a ne deklarativno jedinstvo. Time se stiče jedina šansa da se uz stalni unutrašnji pritisak, a i uz nešto promijenjene globalne političke okolnosti, kriminalni režim prisili na povlačenje. Cilj bi trebalo da bude organizacija novih izbora u drugačijim okolnostima. Za početak, bez ovih jeftinih rediteljskih uradaka Bebe Popovića i obilate pomoći neformalnih struktura moći iz Srbije. Time bi se oslobodio ogromni politički prostor koji je trenutno zaposjednut od strane jedne kriminalne organizacije. Jasno je da tajna politička policija zna da „namiriše“ karakterne slabosti u opozicionom političkom klubu. Mi smo se nagledali tih, nekad neshvatljivih, a danas uobičajenih scena da se preko noći dešavaju „prelamanja u mozgu“, pa se iz opozicionih redova pojedinci, pa i čitave partije, sele u koruptivni zagrljaj režima. A to onda obavezno pokrivaju nekim „višim“ razlozima. To je najveća opasnost koja realno prijeti vrlo krhkom i teško uspostavljenom opozicionom jedinstvu.

    Kakve bi posledice eventualni ulazak u NATO imao po državu Crnu Goru, region, ali i srpski narod u cjelini?

    — Ja sam već na početku intervjua naglasio da je danas vrlo teško upravljati pojmom „Crna Gora“ ili „država Crna Gora“. Postoji režimska garnitura osvjedočenih kriminalaca koja ulazak u NATO doživljava kao način da se trajno abolira i da sačuva imovinu. Valjda ih je u to ubijedio njihov šef, koji ima ista očekivanja. Međutim, sad dodatni strah unosi pozicija novoizabranog američkog predsjednika prema NATO-u.

    Mi vidimo da korumpirana NATO birokratija takođe drhti pred istom nepoznanicom. Kao i svaka privilegovana kasta, i oni se grčevito bore za svoja radna mjesta i pridružene benefite. Otud ova histerija iz činovničkog NATO sjedišta i stalne sulude poruke kako ruski tenkovi već veselo grgolje na granicama Zapada, te stoga NATO nikad nije bio potrebniji nego danas. Međutim, teško da će ta vrsta jeftinog blefa proći kod iskusnog investicionog kockara kakav je Donald Tramp.

    U jednom od nedavnih intervjua na slično pitanje sam već odgovorio vezano za eventualnu sudbinu Crne Gore u NATO-u. I oni znaju da ako nas tamo uvuku silom, da nisu gotovo ništa postigli. Otpor neće splasnuti, antinatovski pokreti u Crnoj Gori neće prestati sa svojim djelovanjem.

    Vidimo da već sada postoje ozbiljni problemi unutar NATO organizma da ova zločinačka organizacija ostane na okupu. Za to je potreban stalan pritisak, ogroman napor i novac. A s obzirom na to da novac određuje sve tokove života na Zapadu, vjerujem da NATO ima još vrlo kratak životni vijek.

    Kako biste danas opisali položaj Srba u Crnoj Gori?

    — Najkraći, a možda i najblaži opis je: diskriminacija. To vjerno potvrđuju i statistički parametri koji pokazuje da je broj Srba zaposlenih u državnim institucijama desetak puta manji u odnosu na procentualni udio u ukupnom stanovništvu. Da ne govorimo o brutalnoj diskriminaciji većinske srpske jezičke zajednice i sve većim pritiscima na SPC kao instituciju.

    Crna Gora je nominalno građanska država, ali ako u obzir uzmemo statističke parametre, ona je defakto država jednog naroda. Crnogorskog naroda, a u manjoj mjeri država naroda čiji predstavnici čine koalicionu vlast: Bošnjaka, Albanaca i Hrvata.

    Prag osjetljivosti za pitanja diskriminacije u javnosti CG je postavljen na jednom nivou za Srbe, a na drugom za sve ostale. Takav je i odnos „međunarodnih organizacija“ koje disciplinovano ignorišu sve konkretne dokaze diskriminacije. Time je, faktički, proglašena opšta abolicija i za šovinizam usmjeren ka Srbima. U javnom diskursu to je čak prepoznato kao čin najviše patriotske potrebe. Uživajući tu „šovinističku komociju“, na primjer, Đukanović je prije nekoliko godina izjavio da pitanje malog učešća Srba u državnoj administraciji nije pitanje diskriminacije već „pitanje kompetencija“.

    Naravno, nijedna lokalna organizacija koja se formalno bavi ljudskim pravima nije reagovala na taj drastičan primjer rasizma. Ta činjenica otkriva još jednu specifičnost državnog simulakruma CG, a to je da je u javnosti termin „građanski“ najčešće kodna riječ za „antisrpski“. U toj matrici djeluju gomile NVO sa „građanskim“ predznakom.

    Srbi su danas u potpunosti izbačeni iz sistema, ali im je to u nekom smislu i pomoglo. Okrenuli su se sebi i pružili odlučni otpor. Danas je to, vjerovatno, najborbenija i najžilavija zajednica na prostorima bivše SFRJ. Samo ljudi takvog kova i izdržljivosti su bili u stanju da izdrže otrovni i razarajući pritisak Đukanovićevog režima. Lično, veoma sam ponosan na ove ljude.

    Tagovi:
    diskriminacija, rasizam, Matica srpska, DPS, NATO, Donald Tramp, Vladimir Božović, Milo Đukanović, SAD, Crna Gora, Srbija
    Standardi zajedniceDiskusija
    Komentariši preko Facebook nalogaKomentariši preko Sputnik naloga