00:05 03 Jul 2020
Slušajte Sputnik
    Komentari i Analitika
    Preuzmite kraći link
    Piše
    2501
    Pratite nas

    Ne postoji više ništa što crnogorska strana može da uradi kako bi uvjerila američki Komitet da crnogorski jezik nije „varijanta srpskog jezika koji se govori u Crnoj Gori“, već da ima svoju lingvističku prepoznatljivost i zaseban istorijski razvoj.

    Iako već godinama crnogorske institucije i jezički stručnjaci pokušavaju da međunarodno kodifikuju crnogorski jezik, nedavno je od strane Tehničkog komiteta sa sjedištem u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu ponovo stigao istovjetan odgovor — da ih još niko iz Crne Gore nije ubijedio da crnogorski jezik nije varijanta srpskog.

    Istovremeno, u medijskim kuloarima bliskim podgoričkim vlastima takođe se nevoljno konstatuje da ne postoji više ništa što crnogorska strana može da uradi kako bi uvjerila Komitet da crnogorski jezik nije „varijanta srpskog jezika koji se govori u Crnoj Gori“, već da ima svoju lingvističku prepoznatljivost i zaseban istorijski razvoj.

    O pokušaju crnogorskih institucija da međunarodno kodifikuju crnogorski jezik kao zasebni, razgovarali smo sa prof. dr Jelicom Stojanović sa Studijskog programa za srpski jezik i južnoslovenske književnosti Filozofskog fakulteta u Nikšiću, koja za Sputnjik kaže da „sa naučne, stručne i istorijske perspektive, nema nikakve dileme da se u Crnoj Gori oduvijek, hiljadu godina govorio srpski jezik, i da ne samo da se govorio sprski jezik nego je i oduvijek nosio predznak srpskog“.

    Nadalje, profesorica Stojanović čvrsto je pri stavu da u Crnoj Gori niko nikada nije drugačije imenovao jezik nego srpski, a čak, kako naglašava, „i u vremenu kada je postojao zvanični naziv ’srpskohrvatski‘ — u narodnom imenovanju to je uvijek bio jedino srpski jezik“.

    „Što se tiče i komunikacijske ravni, više je nego jasno da je to jedan jezik, a ako je to jedan jezik, postavlja se pitanje — koji je? S obzirom na pozivanje na hiljadugodišnju tradiciju, jasno se kaže koji je. Dakle, Crna Gora samo može vještački da pokuša da pravi neke otklone, što i pokušava poslednjih 14 godina. I pokušava da kroz nekoliko godina potpuno promijeni svoj istorijski kontinuitet i svoju realnost, tj. da stvori novu Crnu Goru, novog čovjeka i novi jezik koji nema veze ni sa čim što je naslijeđeno i što je živjelo hiljadu godina“, objašnjava naša sagovornica.

    Prema njenim riječima, bez obzira na sve pokušaje vještačkih otklona od onog što je standard i norma srpskog jezika, ni u standardnom dijelu ni u normativističkom oni ne uspijevaju ni na najveći vještački način da stvore razliku koja bi dovela do različitosti u jezičkom sistemu. „Bez obzira na sve pokušaje, to je i dalje ostao i ostaje srpski jezik, i standard i norma, kao i naslijeđeni oblici iz srpskog jezičkog kontinuiteta koji se ne mogu promijeniti“, tvrdi Stojanovićeva.

    Koliko je u tom kontekstu bizarna situacija u Crnoj Gori, Stojanovićeva slikovito objašnjava na primjeru sukoba između dvije varijante u okviru današnjeg takozvanog crnogorskog jezika — jotovane i nejotovane varijante.

    „Nije bilo tako davno kada se na crnogorskoj televiziji pojavio intervju sa predsjednikom Vujanovićem, koji je saopštio zaista apsurdno: da u Crnoj Gori postoje dva crnogorska jezika — da jednim govori on, a da drugim govori Ranko Krivokapić, koji je koristio jotovane oblike, međutim, i to su oblici koji su dijalekatski oblici srpskog jezika, i koji se govore na prostoru od Banije i Korduna, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, cijele jugozapadne Srbije… Bez obzira na sve pokušaje vještačkih otklona, uvijek ostajemo u nasleđu i ravni srpskog jezika“, jasna je sagovornica Sputnjika.

    Gotovo identičnog mišljenja je i Nikola Malović, pisac i knjižar iz Crne Gore, kojeg, kako kaže, „mrzi“ da uopšte i priča na ovu temu, s obzirom na to da „što joj više dajete pažnje, ona esencijalno počinje da postoji“.

    „Trebalo je da ta priča o crnogorskom jeziku odavno bude gotova, da jednostavno ne razgovaramo da li crnogorski jezik postoji, budući da lingvistički ne postoji, i to je gotova priča, i tu treba staviti tačku. I pustiti sve one koji hoće da stvaraju novi identitet da rade svoj posao po onoj narodnoj: ’Samo ti, sine, radi svoj posao“, a mi ćemo nastaviti da se potpisujemo ćirilicom, da tražimo dokumenta naše djece i škole na ćirilici“.

    Međutim, prema Malovićevom mišljenju, ključni problem je taj što se ni oni toga ne pridržavaju. „I mi smo počeli da posustajemo kada je naš jezik u pitanju jer odustajemo i od ćiriličnih firmi, i od ćiriličnih spomen-ploča, i od svega onoga što čini naš srpski jezik i naš identitet“, tvrdi on.

    Kako naglašava, ne zna koga bi posebno trebalo da obraduje to što je i iz Amerike stigla još jedna potvrda da je crnogorski jezik zapravo srpski.

    „Mi odlično znamo kako stoje stvari, i ne treba neko drugi da govori da li crnogorski jezik postoji ili ne postoji. Mi ne treba da ga priznajemo, i treba da učimo našu djecu kad se vrate iz škole kući da kažu da su danas imali čas srpskog jezika, ma koliko to bilo teško“, zaključuje naš sagovornik.

     

    „Balkanski esperanto“ gasi srpski jezik. Evo kako

    Stavovi autora ne moraju nužno da odražavaju stavove redakcije

    Tagovi:
    kodifikacija, crnogorski jezik, Crna Gora
    Standardi zajedniceDiskusija
    Komentariši preko Sputnik nalogaKomentariši preko Facebook naloga