01:19 20 Maj 2019
Slušajte Sputnik
    Momir Bulatović

    Šta se dešava kad Evropom upravlja Nemačka

    © Sputnik / Aleksandar Milačić
    Komentari i Analitika
    Preuzmite kraći link
    Momir Bulatović
    1650

    U „složnoj“ porodici evropskih naroda i država, pod imenom Evropska unija, teško je i nabrojati sve tekuće raskole, sukobe i svađe. Najnovija je, na istorijski stalno osjetljivoj relaciji, između Poljske i Njemačke.

    Nezavisno od povoda, njihov sukob umije da plane neslućenom brzinom i dovede do najosjetljivijih pitanja. Prema riječima premijerke Beate Šidlo, Poljska razmatra način da od Njemačke naplati odštetu zbog razaranja i ubijanja tokom Drugog svjetskog rata. Barata se sa cifrom od 840 milijardi evra. Iz kabineta njemačke kancelarke je ekspresno odgovoreno da je pitanje ratne reparacije definitivno „riješeno zakonski i politički“ još prije šezdeset godina.

    Očigledno nije, čim se na njega tako snažno reaguje. U vrijeme stupanja na vlast u Grčkoj, tada harizmatični Aleksis Cipras i njegova revolucionarna Siriza imali su sličan zahtjev prema Njemačkoj. Iznos je bio 160 milijardi evra. Ne samo da nisu dobili ni centa, nego je premijer Cipras na evropskom samitu 2015. godine, po pisanju zapadne štampe, bio „prebijen kao pas“. Otada je nestao sav njegov revolucionarni zanos, pa mu se glas više i ne čuje. Realno je pretpostaviti da će slična sudbina zadesiti i njegovu poljsku koleginicu, ako na vrijeme ne umukne pred moćnom i prebogatom Njemačkom.

    Pitanje ratne odštete je, možda, pravno riješeno, ali svakako nije riješeno pravedno. Malo istorijsko podsjećanje, ovim povodom, može biti korisno.

    Dok je Drugi svjetski rat ulazio u samu krvavu završnicu, Njemačka nije željela da prizna da je poražena. Među saveznicima se sve češće čulo pitanje — šta da se konačno uradi sa njima? Nacistički zločini su bili tako monstruozni, a nacizam je bio široko prihvaćen među „švabama“ da je bilo mnogo glasova kako osveta mora biti surova i jednom za svagda. Sa današnjeg nivoa društvene svijesti može zvučati neprimjerenim zalaganje za uništenje čitavog njemačkog naroda. Ali tada je takvih glasova bilo. I to mnogo. Uostalom, zar nisu sami Njemci stvorili „industriju uništavanja naroda“ i cijelih ljudskih rasa. Jevreji, Cigani, Sloveni, kao i svi „obojeni“, nisu imali pravo na život među „nadljudima“.

    Srećom, odustalo se od drastičnih rješenja.

    Henri Morgentau Mlađi, ministar finansija u vrijeme predsjednika Frenklina D. Ruzvelta, 1944. godine je predložio da posljeratna Njemačka bude razoružana, lišena prava u međunarodnim odnosima i podijeljena na više nezavisnih država. Njoj bi bilo zabranjeno da razvija industrijsku proizvodnju i bila bi prisiljena da se vrati u seljačku ekonomiju prije industrijske revolucije. Na konferenciji u Kvebeku, u Kanadi, septembra te godine, on i predsjednik Ruzvelt su pridobili i početno sumnjičavog britanskog premijera Čerčila. Sa druge strane, kažu, Staljinu se neobično svidjela ideja da se sva Njemačka sravni i pretvori u centralni evropski aerodrom.

    Predsjednik Truman je 10. maja 1945. godine potpisao direktivu kojom se američkim okupacionim snagama zabranjuje da „…preduzimaju korake u cilju ekonomske rehabilitacije Njemačke“. Ona je bila na snazi preko dvije godine.

    Realizacija Morgentauovog plana u posljeratnoj Njemačkoj uvećala je siromaštvo. Baš kao što je i bio cilj osvetnika. Ali i ova je medalja imala drugo lice. Ono se ispoljavalo kroz politiku ubrzane obnove i industrijalizacije koju su sprovodile sovjetske okupacione vlasti. Njihov motiv nije bio osvetnički, nego internacionalističko povezivanje radnika i seljaka. Real politika zapadnih saveznika je bila prinuđena da uvaži tu činjenicu. Da je Morgentauov plan nastavljen, osiromašeni Njemci bi se nezaustavljivo politički okrenuli ka Staljinu, jer njegova „ponuda“ je bila mnogo bolja.

    Nijedan narod, bez obzira na sva pojedinačna i kolektivna zlodjela koja je učinio, nije zaslužio i ne smije da bude uništen. Stoga je i Njemačka, poslije svih zločina i Holokausta, dobila novu šansu.

    Džordž Maršal, tadašnji američki ministar finansija i autor sada več kultnog Maršalovog plana, u kratkom govoru na Univerzitetu Harvard prekinuo je Morgentauov plan i objavio početak reindustrijalizacije Njemačke. Posebno je bilo važno što američkim firmama nije bilo dozvoljeno da zarađuju na drugi način osim da ispostavljaju fakture za prodatu robu i pružene usluge. One nisu smjele da kupuju njemačka preduzeća niti da osnivaju svoje filijale u proizvodnoj i finansijskoj sferi. Cilj je bio izgradnja njemačke ekonomije, a ne bogaćenje američkih multinacionalnih kompanija.

    Tako je nastala sadašnja (nad)moćna njemačka ekonomija. A moglo je biti i sasvim drugačije.

    Istorijska iskustva pokazuju da se Evropa muči i raspada kada njom upravlja Njemačka. Odavno su zlodjela predaka sadašnjih generacija Njemaca oproštena, ali nikad neće biti zaboravljena. Prečesto se čini da aktuelna njemačka politika traži upravo zaborav, znajući da su oprost dobili odavno. A to je već pomalo previše. Čak i od jedne tako moćne, bogate i uticajne države.

     

    Tagovi:
    Momir Bulatović
    Standardi zajedniceDiskusija
    Komentariši preko Facebook nalogaKomentariši preko Sputnik naloga