03:47 21 Avgust 2019
Slušajte Sputnik
    Momir Bulatović - Bez distance

    Hoće li NATO ponovo bombardovati Srbe?

    © Sputnik / Aleksandar Milačić
    Komentari i Analitika
    Preuzmite kraći link
    Momir Bulatović
    52072

    Da li će nas NATO zbog mogućeg sukoba sa kosovskim paravojnim snagama ponovo bombardovati? Možda će nas bombardovati, ali zbog Albanaca zasigurno neće, jer to nije uradio ni 1999. godine.

    Zbog pogoršanja svekolikih prilika na Kosovu i Metohiji, pitanje da li ćemo ponovo ratovati protiv NATO-a sve se češće postavlja u našoj javnosti. Tome doprinose i „diplomatske“ izjave Ramuša Haradinaja i „zagonetno ponašanje“ Hašima Tačija, dvojice prividno sukobljenih čelnika ove lažne države.

    Slušajući ih, stiče se utisak da su im Amerikanci dali „kart blanš“ da rade što im je volja i trenutni interes, a da će oni uvijek biti iza njih. To, naravno, nije i nikada ne može biti istinito.

    Amerika već duže vreme vodi spoljnu politiku jedinog i ničim sputanog svjetskog hegemona. Ona se posebno nije obazirala na norme međunarodnog prava, što je bio uzrok stradanja i patnji brojnih država i naroda, počevši od nas ovdašnjih.

    U vrijeme kada je pripremana NATO agresija na SR Jugoslaviju, glavna tema nisu bila ugrožena ljudska prava kosovskih Albanaca, već pitanje kredibiliteta NATO-a. Potreba postojanja i pokazatelj snage NATO-a, po bezbrojnim izjavama njegovih čelnika, dokazivana je njegovom sposobnošću da vodi četiri rata istovremeno. U jesen 1998. godine kao mete su bile označene: SR Jugoslavije, Libija, Irak i Sjeverna Koreja.

    Počeli su od nas, računajući da će posao biti obavljen za svega nekoliko dana i nadajući se domino efektu kod ostalih ciljeva. Nakon 78 dana herojskog otpora naroda i Vojske Jugoslavije sklopljen je Kumanovski sporazum i Rezolucija 1244 SB UN, čime je oružani sukob okončan, priznat teritorijalni integritet SRJ i briga o bezbjednosti u južnoj srpskoj pokrajini povjerena snagama pod kontrolom UN.

    Godinama kasnije su napadnuti Irak i Libija. Sjeverna Koreja bila je (i po svemu sudeći ostaće) pošteđena.

    Američka spoljna politika je proglašavala pobjede, iako se suštinski kretala iz jednog u drugi poraz. Serija vojničkih poniženja i besmislenog trošenja američkih života i dolara, konačno je dovela do političkih promjena na njenom vrhu i otvaranja serije unutrašnjih sukoba koji bi, posmatrano sa strane, mogli biti shvaćeni kao uvod u građanski rat.

    U svojoj knjizi pod znakovitim naslovom „Na putanji sudara: NATO, Rusija i Kosovo“, Strob Talbot, zamjenik državnog sekretara u Klintonovoj administraciji i glavni američki pregovarač tokom rata, još 2005. godine, otklonio je svaku sumnju: „Dok su nacije širom regiona težile da reformišu svoju privredu, ublaže etničke tenzije i uspostave građansko društvo, Beograd kao da je uživao u kontinuiranom kretanju u suprotnom pravcu. Nije nimalo čudo što su se Jugoslavija i NATO našli u sukobu. Najbolje objašnjenje za rat koji je NATO započeo jeste otpor Jugoslavije širim trendovima političkih i ekonomskih reformi — a ne težak položaj kosovskih Albanaca“.

    Osnovnu poruku da se Kosovo koristi samo kao uvod u sukob NATO i Rusije, rusko rukovodstvo je shvatilo pravovremeno i krajnje ozbiljno. U više navrata je Vladimir Putin, predsjednik Ruske federacije, ukazivao na strašne posljedice po svjetski mir i bezbjednost koje je stvorilo NATO bombardovanje SR Jugoslavije. I na naravoučenije koje je Rusija odatle izvukla.

    Medlin Olbrajt, dugogodišnja državna sekretarka u administraciji Vilijema Klintona (kod nas dobro zapamćena po zlu koje nam je nanijela), nedavno je objasnila principe svoje spoljne politike.

    „Mnogi misle“, rekla je pred kamerama „Nacionalne geografije“, „da je diplomatija partija šaha u kojoj odigraš potez, čekaš odgovor protivnika i povlačiš naredni. Ne, diplomatija je partija bilijara. Ciljaš svoju lopticu i udariš je iz sve snage“. „Problem je“, priznaje i sama, „čak i kada je pogodiš, ona može da se odbije i udari ostale na stolu, promijenivši njihov raspored — ako gađaš Sjevernu Koreju, ne možeš očekivati da će Kina i Rusija ostati na mjestu na kojem su bile prije toga“. U istom duhu su govorili i njeni kasniji nasljednici Kolin Pauel i Kondoliza Rajs, pravdajući sve neuspjehe američkih politika u odnosu na „diktatorsku“ dinastiju koja vlada Sjevernom Korejom.

    Madam Olbrajt bi trebalo da je odavno u penziji, a tužno je što još nije shvatila svoju životnu zabludu. Diplomatija zaista jeste partija šaha. Velemajstori igraju simultanke na više tabli, ali igraju šah i to uvijek po njegovim jednostavnim, ali strogim pravilima.

    Diplomatija nije bilijar. Posebno ne ona pijana verzija koja se igra u američkim krčmama i koja, po pravilu, završava opštom tučom bez pobjednika.

    Valjalo bi da o ovome razmisle i Albanci na Kosovu i Metohiji prije nego li urade bilo što što bi vodilo produbljivanju sukoba sa Srbima.

    Tagovi:
    Momir Bulatović, Kosovo, Srbi, Srbija
    Standardi zajedniceDiskusija
    Komentariši preko Facebook nalogaKomentariši preko Sputnik naloga