07:22 14 Avgust 2020
Slušajte Sputnik
    Politika
    Preuzmite kraći link
    31574
    Pratite nas

    Predsednik Prave Crne Gore Marko Milačić video obraćanjem je obeležio 21. godišnjicu Bitke na Košarama.

    Milačićevo obraćanje prenosimo u celini.

    Godišnjica je bitke na Košarama, dvadeset prva, iako je rat za Košare počeo godinu dana ranije. Rat iz sjenke, rat iz želje tuđeg i stranog da zarije tuđe i strano u naše meso, u našu krv i u našu zemlju. Da Kosovo prokrvari baš na Veliki petak, tu, na Košarama, na granici sa samim sobom i na granici sa zlom. Da se od zemlje otme zemlja, da majke u zagrljaj više ne dočekaju svoje sinove, sinove Košara, da od sinova ostanu samo duše u svijećama zapaljenim nedeljom. Da od sinova ostane samo krst.

    U termopilskoj bici, Košarama, dušu cara Lazara budio je i izazivao NATO savez skriven iza Albanskih ekstremista, iza takozvane Oslobodilačke vojske Kosova, bande za novi svijet. Da, kao u Termopilskom klancu, u Kosovo utjeraju svoje okrvavljene ruke i oči, da povampireni sinovi pakla još jednom ugrizu vjekovima razaranu zemlju, kao hijene nad stepskim nevinim, da kroz Košare ujedaju ranjenoga, žedni srpske krvi i ukradene pobjede. Gdje spavaju sada naši junaci Košara, vojnici Miloša Obilića, čuvari granice, krsta i zemlje?

    Za nas rođeni, zbog nas izginuli, dječaci u vojničkim uniformama, umjesto školskih knjiga uzeli su puške, da biju i dobiju bitku života koju mnogi neće preživjeti. Borili su se dva dana, na veliki petak i veliku subotu, stotinak naših sinova slobode, pa potisnuli nekoliko hiljada neprijateljskih vojnika, bande zla, pomagane sa neba NATO avijacijom. Tako su sačuvali Košare. Tako su izdržali, sami bez ikoga, dok nije došlo pojačanje iz dubine. Pa opstali do kraja, dok politika nije riješila rat. Ostali su do kraja, ne samo rata, ostali su do kraja, do beskraja.

    Borili su se dva dana, da ne daju Košare na Veliki petak, a onda utihnuli, ostavljajući drugima da opstaju, ostavljajući pobjedu nad još jednim kosovskim bojem, pojedini umrli da bi pobijedio njihov Vaskrs. Tako utihle duše i jedan naš, Predrag Leovac, vojnik iz Pljevalja, ranjen 1998. godine na Kosovu, u bolničkom krevetu Vojno-medicinske akademije tražio je svoju, na minskom polju, izgubljenu pušku. Rekli su mu ima drugih, takvih, dobiće jednu umjesto nje, a on se, po sopstvenoj želji napustivši bolnički krevet, vratio na kosovsko minsko polje da potraži i pronađe tu pušku svog života i svoje smrti.

    Na Košarama među prvima stradao je ovaj dvadeset-četvorogodišnji potporučnik vojske Savezne Republike Jugoslavije. Zaljubljenik u svoju pušku i svoju zemlju, potporučnik vojske Boga, pokušavajući da se vrati na granični kamen Maja Glave sa kog su vojnici bili potisnuti, na samo nekoliko metara od kamena spasa pogođen je metkom u vrat. Snajperski metak je prekinuo njegov lančić sa krstom. Pala je puška na zemlju, a on otputovao putem nebeskog krsta, da tamo pričuva rov za svoje stradale drugove. A sekund prije toga, zagledan u kosovsko prostranstvo, spartanskim pogledom mislio je o slobodi svoje zemlje.

    Da je neki izvidnik došao da mu, kao u termopilskom ratu, saopšti da je persijska vojska toliko brojnija da, kada ispale strijele zaklone cijelo Sunce, odgovorio bi: onda ćemo se u hladovini boriti za Krst. Jer u vojsci život nije ništa i život je sve. Ratnici Košara, hvala vam do neba što ste se borili za sve nas i naučili nas kako se bori za slobodu!   

    I nećemo vas tražiti u hladnim grobovima, junaci Košara, tražićemo vas na nebu, u sjenama ikona, potražićemo vas u Vaskrsu u kom i dalje bijete bitku za naše Kosovo. I Vaskrsom opet pobjeđujete u bici svojih i naših života.

    Tagovi:
    karaula Košare, Marko Milačić
    Standardi zajedniceDiskusija
    Komentariši preko Sputnik nalogaKomentariši preko Facebook naloga