Pre svega, oni nikako ne štite SAD od direktnog napada, kaže Glejzer. „Postavljanje 80 hiljada vojnika na 350 objekata u Evropi nema direktne veze sa fizičkom bezbednosti Amerikanaca“, navodi primer analitičar. Istovremeno, on ističe da su Sjedinjene Američke Države i tako dobro zaštićene sa dva okeana i nuklearnim arsenalom.
Kao drugo, navodni „efekat zastrašivanja“ vojnim bazama je precenjen. Štaviše, efekat može da bude suprotan: na primer, širenje NATO-a na Istok ozbiljno je zabrinulo Moskvu i ubrzo narušilo stabilnost u regionu.
Treće, Glejzer smatra da vojne baze ne sprečavaju uvek širenje nuklearnog oružja. Na taj način, možda bi mogla da se spreči pojava nuklearnog arsenala u Japanu i Južnoj Koreji. Ali te iste mere mogle bi i da isprovociraju susedne zemlje, kao što je Severna Koreja na sopstveni razvoj.
Četvrto, baze bi mogle da izazovu nezadovoljstvo lokalnog stanovništva: u junu 2016. na Okinavi je protiv američkih trupa protestovalo 65 hiljada ljudi.
Peto, prisustvo baza u nekim zemljama može da dovede do toga da Vašington bude primoran da održi svoj „diktatorski režim“. To se dogodilo, na primer, u slučaju Bahreina, gde se nalazi glavna baza američke Pete flote, piše ovaj analitičar.
Šesto, SAD bi mogle da stupe u nepotreban rat zbog svojih vojnih objekata. Na primer, u slučaju sukoba u Južnom kineskom moru, Vašington će morati da interveniše kako bi ispunio bezbednosne garancije date Tajvanu, Japanu i Filipinima.
I na kraju, sedmo, američke vojne baze već su tehnički zastarele. Sada, zahvaljujući novim tehnologijama trupe mogu brzo da se raspoređuju na velike razdaljine, tako da mogu da se razmeste i samim Sjedinjenim Američkim Državama, smatra autor.
„Ne bi trebalo da pribegavamo vojnoj intervenciji širom sveta ukoliko ne postoji neposredna opasnost za bezbednost SAD“, ističe Glejzer.
Svi komentari
Prikaži nove komentare (0)
kao odgovor na(Prikaži komentarSakrij komentar)